Balašević

Primjetila sam da ga ovdje nema, pa sam odlučila otvoriti temu. Znam da je skroz drugačiji od Peppersa, ali eto, obožavam ga. Bila sam na koncertu i nadam se da će opet doći. Ima zaista predivne pjesme, i jednostavo se ne može opisati ni objasniti kakva on čuda radi od pjesama, poseban je. Stvarno sam svašta od njega naučila o životu. Vaša mišljena?

Obozavam Balasevica...
On je umetnik reci, vajar misli...
Obozavam samu pomisao na njegove tonove,
tako lako izgovorene reci istine...
Pogotovo volim one stihove koje samo odrecituje...
Posle poslusane pesme osecam kao da cu umreti od toliko emocija...
Volim, volim:
Provincijalku,
D-mol,
Jesen stiže dunjo moja,
Galicija....
On je covek koji svojim pesmama donosi:
bajku,
san,
ljubav,
prošlost...
I dokazuje da je samo jedan i jedinstven...

Oh stvarno nemamo temu o Balasevicu? O.o

Ja ga izuzetno cjenim kao umjetnika, prije svega tekstopisca!

Tesko da mogu izdvojiti omiljene pjesme ali recimo : Nevernik, Ne volim Januar, Ringispil, Djevojka sa cardas nogama, Provincijalka!

za mene najveci pjesnik svih vremena ....umjetnik sa rijecima,rijeci su
za njega igracke koje mu se cakle u glavi ko oni sareni staklici
kaleidoskopa,mnoge njegove pjesme,stihovi,pasusi iz knjiga ljudima
olaksavaju zivot...u meni uvijek izaziva emocije...evo sad slusam
Princezo ,javi se,po 10 put zaredom, i dirnut sam ...kakvi stihovi...
ne
mogu izdvojiti nijednu njegovu pjesmu kao omiljenu,jer sve volim,al
ipak mi je u pjesnickom smislu Princezo,javi se ,vrhunac poezije..

sto kaze mastaliste,Otmena Je i Tuga uz Balasevica...

ODLOMAK DJOLETOVOG PISMENOG ZA PRIJEMNI ISPIT NA PRIRODNO MATEMATICKOM FAKULTETU 1975...

"U susret budućnosti"

Zazvučaće to, možda, pomalo
patetično (moj otac, izraziti realista, samo bi odmahnu orukom), ali ja
mislim da sam postao ovo što jesam, u stvari, da nisam postao ništa,
samo zato što sam rođen u pogrešnom vremenu. Kao i svi takvi, rođeni sa
mislima koje pripadaju prošlosti ili budućnosti, da sanjam i da virim u
oblake, da čeznem za vremenom kad je postojalo plavo nebo i crveno vino,
i pesma koja otvara srca začaranih princeza. Bezbrojni sudari sa
vetrenjačama spustili su me na zemlju, u svet čelika i betona od kog sam
želeo pobeći. Bilo je bolno suočiti se sa stvarnošću, sa ljudima i
stvarima onakvim kakvi su, i ja mislim da bi bilo mnogo lakše da se to
dogodilo ranije. Moja generacija je prohujala ne osvrćući se. Svako
svojim putem. U želji da ih stignem, da nadoknadim ono što sam
propustio, ponovo sam napustio pravi put i lutao prečicama, redovno
stižući do ćorsokaka. Sad razmišljam o budućnosti. Sve je manje vremena.
Došao sam u godine kad počinje da mi smeta što prolazi vreme. Valjda
starim. Sad stvarno razmišljam o budućnosti. Moram. Ljudima koje sam
voleo i koji su me voleli, naneo sam mnogo bola. Želeli su da postanem
"neko", da stignem daleko, da dostignem vrhove ljudskih
stremljenja. Razmišljajuci o budućnosti, ja ne vidim titulu na vratima
svog stana, niti kancelariju sa nameštajem prevučenim kožom. Ne vidim
određeno mesto i zvanje, ali znam šta želim i za kakvu budućnost ću
pokušati da se borim. Želim da se mama mnogo češće smeje. Želim da sa
tatom razgovaram ponekad i o nekim običnim, sasvim bezveznim stvarima, a
ne samo o tome kako moji vršnjaci već rade i guraju kolica sa
nasmejanim bebama. Biću miran i zadovoljan tek onog trenutka kad se, kao
nekad, ponovo svi okupimo oko stola za nedeljni ručak i kad ona tamna,
jedva primetna, nit sete nestane iz očiju ljudi koje volim. Ja možda
neću postati ono što sam hteo. To i nije više važno. Želim samo da
postanem "nešto", da se ponovo vratim medju ljude i da pokušam da
dokažem da nesto ipak vredim. Astihovi koje sam, čini mi se, davno
napisao neka ne budu više nikad moja stvarnost.

Ja, Tihi Don Kihot, Ptica bez matičnog gnezda,
Saputnik vetrovao i visokokvalifikovani brojač zvezda,
Još jednom krećem na vetrenjače.