Nasa prozna dela.. ukoliko ih ima. :)

Ja procitala. I svidja mi se, imas osecaj za tok. Fino si ovo odradila. Sve je prilicno spontano, dok sam citala islo je nekako prirodno.
Jedino mi je kroz citanje zasmetalo ponavljanje nekih reci, ali to je sitnica, znas ono IVA negde moze postati ONA, i tako to.
Sve u svemu, jako dobro. Meni se svidja.
I ideja je super. Moze se razraditi u knjigu, ali to ume biti komplikovano.

Ovako ... pakleno si se potrudila da ovo sve skrojish i to se vidi i bravo za to.
Medjutim za mene puno tih nekih serijskih trenutaka zbog kojih ne gledam serije.
I mozda josh jedna mana, sve je dosta predvidljivo. E sada kako ne bih ispao negativac
slichan onim likovima sto su pobegli kada su trebali pohitati u pomoch. Zelim da ti kazem
da je ovo jedno veoma subjektivno mishljenje. I naravno da postoji mashta kao veoma
prisutna u svemu ovome shto si napisala tako da ... samo tako nastavi. Mislim da je bitno
iskreno mishljenje. Pa se mora poshtovati, sve shto sam rekao. Hehe

hehh..znam..to za Iva sam i sama primjetila...al sam bila u zaru stvaranja tako da....nema veze...i stubišta...ista stvar..i ima još par stvari..e da..na èas/naèas....jao...imam toliko dobru ideju za knjigu!!!!!...komplicirano...nema veze...!...imam volju i maštu..i kompjutor i miš i tipkovnicu..i struju....ako usfali struje imam olovku i biljeznicu...heheh....al mašte neæe usfaliti... :pillowfight:

evo sad sam vidla Charlijev komentar...hehhh...znam...i dok sam pisala na onom dijelu di Iva pise svoj broj na jaknu,e tamo sam mislila ubaciti da kaze ''ok,znam da ovo zvuchi patetichno''...hahah....slichno razmishljanje...
e al jel predvidljivo da zaboravi psa s kojim ide u šetnju??..heheh...shalim se...charlie komentar na mjestu.. :lol!: :peaceman:

Gledaj,ono sto ne valja vec su ti rekli...Cudno,grcavo i sazeto je tvoje pricanje...Nastavi negovati svoj stil i ostani uvek svoja.Stvaraj zbog sebe,da nahranis duh a ne da zadovoljis druge...Nego,je l' iko jos procitao ono moje...jeste dugacko..zamara...ali jbg,to sam ja

Hmm, sad sam procitala Charlijev komentar. I znas kako, negde se slazem sa njim. Ali meni je ideja dobra, s' obzirom da hoces da napravis roman od ovoga, ne mora kasnije biti tako predvidljivo i to. Za pocetak neke knjige, moras da imas i neki dogadjaj koji izaziva one koje slede, a on cesto ume biti ovako buran, tako da je ovo sasvim dobro. Pogotovo ako nastavljas, a vidim da si puna elana za to.

Vojo, ja sam pocela Blindmana. U stvari, tu sam negde pred kraj. Ali me ometaju ljudi, a i nezgodno mi je citanje tako dugackog teksta preko kompa. Uvek se zanesem, pa ne znam gde sam stala. Znam da si rekao da si ponosniji na prvi, ali nisam se mogla baviti tom tematikom. Javljam cim procitam ovo.

Ja sam skinuo sada kada sam stigao kuchi ali Voojo
ono je gotova knjiga treba che mi vremena

Pochetna rechenica je jedna od onih sa kojom
se slazem i koja mi je non - stop u glavi od kako
sam ozbiljnije pocheo da razmishljam o besnim ljudima.

Hehe eto vech si dobio mali komentar.

Mozda kada bi nam izvukao neshto shto karakterise
tebe i prichu a po tebi je vredno, pa da to prochitamo.

Sto se tice Blidmana,to je malo lakse stivo a iako se cini dugim brzo se cita...Ponosniji sam na Kosovsku bitku jer volim epiku,fantastiku a tu sam pokusao kroz neki drugi nacin prikazem jedan istorijski dogadjaj..a verujte nema mnogo istorije,vec mi se svidja sto su misli mnogo dublje,mnogo slozenije,a govori o uzaludnosti rata,prolaznosti,bespomocnosti jednog coveka,sto je mnogo obuhvatnije i vaznije od tema u Blindman-u..Charlie,hvala za komentarcic.... :peaceman:

Hehe onda i nije tako strashna ta bitka ...

Nema na chemu

Evo sada ja mozda ipak neko nije nabasao na ovaj post ipak je bio veoma zatrpan.

Especially In Michigan

Ok, rechichu vam reshio sam, imam najboljeg prijatelja znate ga svi mada eto niste znali da je bas on Charliev najbolji prijatelj. Njegovo ime je Huckleberry Finn... Josh kao mali i prljavi klinci mashtali smo zajedno na obali jedne reke... Danas sam veoma srechan shto sam imao njega i tu reku do dushe njega imam i danas ... pomoaze mi chini me
nestashnim mashtovitim i neuhvatljivim nauchio me je raznim stvarima
i nestashlucima ... a shta je dete ako nije nestashno ... ono
je dete bez srca i dushe ... vratimo se sada na obalu reke, tamo je bilo divno mogli ste videti i zamisliti razne i svakakve stvari a u sebi ste imali mir koji apsolutno niko nije mogao da vam unishti ... a obala reke i taj mir to vam je gotovo najsavrshenija podloga za mashtanje ... sedimo i gledamo a u daljini ogromna toplota oblaci i fabrika chokolade kao hram ... o kome se dalo mashtati satima ...

White clouds I'm in
A mitten full of fisherman
C'mon Huckleberry Finn
Show me how to make her grin
....well I'm in Michigan

Mene je moj prijatelj Huckleberry Finn chinio neunishtivim i jachao moj duh hrabrio inventivnost ... i u punom galopu kroz pustinju pomagao mi da dizemo vechu prashinu dok jurimo kroz polja kako bi se bolje uprljali ... i snaznije uzivali u tom slatkom dechijem bunilu ...

Zajedno smo se kupali i mashtali o reci i mashtali da chemo jednoga dana biti reka a ne ljudi ... mashtali kako chemo biti stihija kao vodopad ... mashtali kako chemo se razbijati o ljude kao vodopadi u stene koje ih chekaju na kraju pada ...

Out on the farm we'll be
Swimming with the mother duck
Deep in the mitten where
Lions and tigers come running
Just to steal your luck

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mozda chete se najeziti kada vam kazem sada da Michigan krase najlepshi vodopadi na svetu oni su krasni ali ne da bi bili u centru paznje
vech su krasni i predivni kako bi svet chinili lepshim i mashtovitijim.
Sta sada mislite o svemu tome smejem se ... vodopadi su divni.

Charlie i Especially In Michigan su dve pesme koje su jedna drugoj najbolji prijatelj ...

Dame i gospodo samo zazmurite, poslushajte i zamislite videchete nas kako trchimo zajedno kroz pustosh dizemo viku i prashinu ...

Ako umete mozete se uhvatiti sa nama za ruku i obechavamo vam ...

Odveshchemo vas jako daleko od stvarnosti ...

Charlie i moj vash najbolji prijatelj.

e valjda tvoje postove znam napamet...to mi je bilo vecernje shtivo na skijanju....

Sta sada mislite o svemu tome smejem se ... vodopadi su divni.

..ovo mi je trenutno zapelo za oko...btw jel netko bio na Plitvièkim Jezerima?
-to mi je prva asocijacijana vodopad..o osijeæaj kad stojiš ispod onog slapa...i kad slap pada po tebi...i ti postaješ dio slapa!!!!!!...osijeæaj?..nema ga!...samo pusta ispunjenost...sreæom!

Cudno,grcavo i sazeto je tvoje pricanje...Nastavi negovati svoj stil i ostani uvek svoja.Stvaraj zbog sebe,da nahranis duh a ne da zadovoljis druge.

bez brige..imala bih drugu temu da zelim zadovoljiti mase...bili bi to neki dnevnici..ili tako nesto....a uostalom pishem shto zelim,koga zadovolji,zadovolji... :peaceman:

Charlieee, ovaj nisam procitala. Divan je.. Kao i svi koje sam do sada citala, ali mi se ovaj najvise svidja.. Kako mi je samo drago sto si ga postovao ovdi.

chili_tapper a za tebe sam bio siguran da ga znash



Flowerchild Eto drago mi je da sam odabrao bash ovaj

kako bi se bolje uprljali

hehhe...I like dirt..:)
charlie covjeche otkud ti inspiracija za takve postove?

Ma ne bih bash znao da kazem ... ali mislim da i nije to neka inspiracije to sam vishe nekako ja.

E sada ti tek nishta nisam objasnio.

aha...ok je...a jel se moze znati kad cesh TI smisliti novi post na blogu?....ako se smije znati... ..ako to i ti uopche znash..hehh

hehe ne znam ma biche

Flowerchild: naravno....stavicu, samo da odlucim sta... i da preuredim jos neke stvari... ej, bas mi je drago sto pises dnevnik... koliko dugo ga vec pises?!

Ummm, od nekog 3. razredna, cini mi se. Imam gomilu. Ne znam vise sta da radim sa njima. Ali nije to ono kao radila sam tad i tad, ustala sam, blabla, nego vise neke moje misli, sta ti ja znam.. I ponekad pisem neke malo licnije pesme i price u njemu.
A ti?

isti slucaj...ja pisem od 4og razreda...moji dnevnici su prepuni kojekakvih papirica, karata od koncerata, omota od zvaka, ispresovanog cveca, etiketa...svasta nesto se u njemu nalazi...jako sam ponosna na njega...mozda nesto doradim/oduzmem, pa postavim nesto ovde...ko zna... ali, stavicu uskoro nesto..

Eeeej, pa to je super. Ja sam lepila kojekakve karte, i cvece. Nisam bas omote od zvaka.
I ja sam ponosna na svoj dnevnik, i jako mi je drago sto ga imam. Jer sam citala one stare, i vide se promene, zapravo vidis kako odrastas, ali neke stvari uvek ostaju iste.

ok..svaka vam cast na dnevnicima....ja nemam zivaca za takve stvari.....preumorna sam na vecer za to...preumorna za jutarnje pisanje..a preko dana nemam vremena....nezz...meni je to preiskomercijalizirano.....nisam taj tip.....al vjerujem da je fora to kasnije chitat..

Jao, ne znam kako nisam prije, ali eto, sada sam pročitala vaše priče (s jednom iznimkom, ono downloadano nisam, ali budem )
Moram pohvaliti sve, stvarno imate mašte
Prva priča (od Flowerchild) je stvarno odlična, lijepo zamišljena, dobro razrađena... svaka čast, bio mi je užitak čitati je.
Što se tiče Ane, i tvoja priča mi se svidjela... istina, kao što je već rečeno prije mene, malo je predvidljiva i na stilu pisanja bi se dalo poraditi, ali to su sve sitnice s obzirom da imaš volje i želje raditi na tome

Ja sam prije znala dosta pisati takve stvari, ali ostala sam bez svega jer je bilo na kompjuteru i sve se izbrisalo... ali kada napišem nešto novo, postavit ću ovdje...

chili_tapper, ume to biti i komercijalizovano, kako kad. Zavisi od nacina na koji ljudi pisu. Mene ubija u pojam kad neko pise dnevnik samo da bi ga pisao, znas ono; Ustala sam, jela sam, otisla u skolu...
Soul2Squeze, hvala ti, drago mi je sto ti se svidela.

chili_tapper wrote:ok..svaka vam cast na dnevnicima....ja nemam zivaca za takve stvari.....preumorna sam na vecer za to...preumorna za jutarnje pisanje..a preko dana nemam vremena....nezz...meni je to preiskomercijalizirano.....nisam taj tip.....al vjerujem da je fora to kasnije chitat..

Ali dnevnici su zakon!!!
Kako se ja znam nekad nasmijat kad krenem čitat svoj dnevnik iz razdoblja kad sam imala 13-14 godina... točno vidiš koliko si se promijenila i narasla kao osoba, uozbiljila se... hell, ja vidim razliku i u razdoblju od mjesec dana
Ja sam dugo pisala dnevnik... u biti sam prestala kad sam krenula na faks, ali imam nešto namjeru opet se malo pozabavit time... lijepo je imati na jednom mjestu sva svoja razmišljanja... stvarno zna bit zabavno

mislim da che neshto od moje iduche proze imat naslov KAKO SAM SE NAKLJUKALA TABLETAMA ZA SMIRENJE...i bit che pisano po istinitom dogadjaju....
moram se malo izjadat svom dragom papiru...on trpi sve...i to volim..

chili_tapper zaboravih da iskomentarisem tvoje delo...svidja mi se, odlicno je... jos malo treba da se poradi na izrazavanju (pretpostavljam da si imala ogroman nalet inspiracije, pa nisi ni obracala paznju, tako i ja ), ali ideja je super, mogla bi 'ladno da prosiris svoje delo u roman...super ideja, svidja mi se pas u prici (volim pse )...
sve pohvale i sve najbolje, isto kao i flowerchild...

heheh...tnx...ma izrazavanje...kad budem prepravljala onda chu se pozabaviti s time......tnx u svakom sluchaju....

jel josh netko ima neshto za staviti,da chitamo?...

Chili_tapper, ja uvek imam nesto. Samo trazi. xD
Stilski nije nista narocito, ali ljudima se obicno svidja.

ONA


Svaki dan je ustajao u isto vreme, palio cigaru, obuvao bele starke i odlazio u skolu. Znao je da ce ga tamo ponovo sputavati. Znao je da ce se svi ponovo smejati njegovim pesmama koje profesorka srpskog stalno cita. Nije voleo da neko cita njegove pesme, ali ona ih je videla u svesci kad mu je pregledala domaci. Od tada mu je svaki dan trazila po jednu, i uvek ih je citala na casu, iako je znala da mu se ostali smeju zbog tih pesama. Ucenjivala ga je na razne nacine, i morao je da joj donosi pesme na teme koje mu je ona zadavala. Htela je da ih salje na konkurse, da pokaze ljudima da je uspela kao profesor. Ali vise nije mogao da pise, kad god bi uzeo papir i olovku iz nje bi tekle samo reci mrznje, a ta mrznja bila je upucena svima koji su ga okovali, svima koji mu ne daju da pokaze ono sto on oseca. Ka njegovom ocu koji je njegove pesme nazivao pesmama za upisulje, ka njegovoj profesorki koja ga je terala da pise ono sto se njoj svidja, ka njegovom celom odeljenju koje se svemu tome smejelo. Niko ga nije razumeo, niko nije ni pokusao da ga razume.
I tako je i danas usao u skolsko dvoriste razmisljajuci o svemu tome, i nadajuci se da ce to mozda proci, znao je da ce jednog dana bol preci prag izdrzljivosti, i da ce morati svima da kaze ono sto oseca, i uvek se molio da to ne bude bas taj dan. I nekako su njegove molitve uvek bile uslisene. Ugasio je cigaretu ispred bibilioteke, i usao na jedino mesto koje mu pruza utociste, tu je nasao beg od stvarnosti, i tu je svaki dan provodio sate pre pocetka nastave. Danas uzima knjigu poezije, dugo nije citao poeziju, nedostajala mu je. Vadi sabrane pesme Dzona Kitsa. Oduvek mu se cinilo da je slican Kitsu. Ni Dzon nije bio shvacen, nije podnosio teske reci, a Bajron je bio jako surov prema njegovom delu, bas kao njegov otac prema njemu. Cita ''Odu slavuju'', a u biblioteku ulazi ona, i uzima istu knjiga, okrece istu stranicu, cita, otvara svoju sarenu svesku i pise. Svidela mu se, svidela mu se njena duga kosa, njene krupne kao sljiva oci, ali najvise su mu se svidele njene pune, ispucale usne. Njeni dugi prsti labavo su drzali olovku i njome glatko ispisivali reci po papiru. Zanimalo ga je sta pise, cinilo mu se da je to nesto vazno. Izgledalo mu je kao da pise poeziju, cinilo mu se da ce ona zaplakati. I, zaplakala je. Nije znao sta da radi, da li da joj pridje, ili da izadje iz biblioteke i ostavi je samu. Plasio se da je ne povredi, i izasao je u dvoriste. Izasla je malo posle njega, dok je on pusio jos jednu cigaretu. Uvukla je svoju krhku ruku u veliku torbu koju je nosila, i izvukla paklu cigareta. Zaronila je ruku opet u torbu, verovatno da nadje upaljac. Dugo ga je trazila, i posle jedno 5 minuta krenula je ka njemu. Kretala se tako graciozno, gotovo necujno, samo se narukvice zvackale sa njenih ruku, a kosa joj je slobodno padala niz ledja. Pruzila mu je ruku i predstavila mu se:
-Cao, ja sam Katja. Nova sam u skoli. Imas li mozda upaljac, ne mogu da nadjem svoj.
Nije znao sta da kaze, zaledio se u trenutku, i jedva je promucao:
-Ja sam...Ja sam Ivan, drago mi je. Izvoli.
Zapalila je cigaru i zahvalila mu se. Naslonila se na zidic, tik uz njega. Imao je osecaj da cuje njegove otkucaje srca I onda je opet progovorila.
-Ivane, koje si ti odeljenje?
-3/1
-Cini mi se da smo u istom odeljenju.
Zavukla je ruku u torbu i izvukla svoju sarenu svesku. I pazljivo citala...
-Da, da. U istom smo odeljenju.
Zavrsila je cigaru, i krenula na cas.
-Vidmo se onda unutra.
-Da... Vidimo se!
Prvi cas je bio likovno. Svaki dan su crtali ono sto im je receno, niko nije crtao onako kako mu se svidelo. Katja se lagano spustila na mesto do njega, i nasmejala se. Profesor je pricao da trebaju da crtaju mrtvu prirodu koju je on postavio, i dao im je instrukcije. Ona je izvukla cetkice i tempere, nije ga slusala. Kratkim potezima je napravila izoblicenu vazu, i obojila je u narandzasto, u nju je stavila uvenule suncokrete. Pored nje malog decaka koji ih gleda, licio je na Malog Princa. Kada je profesor to video, odmah je poslao kod direktora.
Ivan je odlucio da vise nece da trpi, poceo je da crta stvari onako kako ih je on video. Vaza je uskoro postala u obliku kocke, a cajnik pored nje je postao trouglast. Profesor je i njega posalo kod direktora. Usao je u kancelariju, i video nju kako na novom papiru Sunce boji u plavo, a reku u zuto. Sledeci cas je bio srpski, odlucio je da napise profesorki pesmu koja se njemu svidja, a ne da joj udovoljava. Dao joj je pesmu, a ona je pocela da cita, zapanjena, dok su oni pisali sastav. Ivan je citao prvi. Pisao je o svetu onakvom kakvom ga on dozivljava. Taman kada su svi poceli da se smeju, Katja je ustala i procitala svoj. Pisala je o ribama koje lete pored plavog Sunca, i o pticama koje plivaju po zutoj reci.
Kada je Ivan pomislio da je sve gotovo, i da ce ga do kraja zivota sputavati, dosla je ONA. Sa svojom sarenom sveskom punom neobicnih stvari, i spasila ga je. Znao je da ce uvek moci da kaze ono sto misli, jer je ONA bila tu, ona koja je nacrtala decaka manjeg od vaze kako tuzno gleda uvenulo cvece. ONA sa dugom leprsom kosom, i velikim smedjim ocima koje ce mu uvek pruzati utociste, i sa kojima ce se svaki dan druziti u biblioteci. Vise nije sam, a jednog dana dodirnuce i njene pune usne, i nikada vise nece biti sam i sputavan. ONA ce biti sa njim, ZAUVEK.

^^sviđa mi se i ova priča, iako mi je prva mnogo bolja...
Ali jedno je očito, imaš jako puno talenta, bravo!

Imam ja jednu pričicu koja je prilično nedorađena, treba joj još par revizija i mislim da je kraj prilično loš, ali evo je:
(nema ni naslov još... ako netko ima dobru ideju za naslov, slobodno predložite )

Jutro.
Prve zrake sunca s teškoćom se probijaju kroz sive prozore kolibe i njihovo mutno svjetlo pada na naslage prašine na malom stoliću ispred kreveta. Polako se budim i osjećam zasljepljujuću bol u glavi. Jedva otvaram oči i zasljepljena onim blagim svjetlom gledam oko sebe. Gdje sam? Hladni povjetarac puše kroz pukotinu u prozoru i okrutno obavija moje golo tijelo. Zašto sam ovdje? Suho cvijeće na stolu, paučina u uglovima sobe, slika na zidu. Gdje je on?

Hladnoća. Snijeg. Hodam cestom i razmišljam o životu. Koji je smisao života? Ima li život svrhe bez ljubavi? Odjednom osjećam kako gubim ravnotežu i uz zatupljujući udarac padam na zemlju. Kao u usporenom filmu gledam kako moja torba leti u zrak, kako iz nje ispadaju knjige, novčanik, iPod, kišobran... kako i ona naposlijetku pada na tlo, skoro bezvučno. Polako se dižem proklinjujući zimu i snijeg i led i svoje nespretne noge. "Netko bi trebao ubuduće malo paziti kuda hoda!", čujem iza sebe. "Super, samo mi je još trebao neki takav idiot da mi drži prodike, kao da nije sam pad bio dovoljan!", pomišljam. Okrećem se i vidim njega kako se saginje i diže moju knjigu iz lingvistike. Poznat mi je od nekud, ali ne mogu se sjetiti od kud. Da. Sjećam se. Davno je to bilo, jedno ljeto prije mnogo godina, bila sam dijete, kada smo se upoznali. Zgodan je. Stariji. Markantan. "Dodaje mi knjigu i podiže pogled. Gleda me u oči. "Ej, pa to si ti! Nisam te uopće prepoznao." Pauza. "Promjenila si se. Narasla. Odrasla." Pauza. "Izrasla u prekrasnu djevojku." Smješak mi se prikrao na lice i osjećam kako se crvenim. Želim to kontrolirati, ali ne mogu. Ne znam što bih rekla. Stotine misli jurca mi glavom. "Pa hvala, Bilo je i vrijeme, zar ne?", odgovaram. Ne. Zašto sam rekla to? Zašto kad sam mogla toliko toga reći, toliko drugih, boljih odgovora smisliti. "Da, valjda... nego, jesi za neku kavu? Da malo odmoriš nožice, vjerujem da taj pad nije bio nimalo ugodan." Izgleda da moj odgovor i nije bio toliko glup koliko sam mislila da je.

"I'm a little pea, I love the sky and the trees...", čujem glas kako pjeva iz zvučnika mog mobitela. Netko zove. On. "Hej, mala, kako si?", pita me nakon što se bezvučno javljam. "Kako sam? Pitaš me kako sam? Pa kako bih bila? Gdje si? Gdje sam ja, kad smo već kod toga?", pitam ga, nešto glasnije i otresitije nego što stvarno želim. "Ništa se ti, mala moja, ne brini, dolazim ubrzo." Poklopjena slušalica. Tipkam njegov broj. "Korisnik je isključio mobilni telefon, Molimo, probajte kasnije."

"Pa, hvala ti na svemu. Bilo je ovo, all things considered, ugodno poslijepodne."
"Nadam se da sam ti uspio bar na kratko odvratiti misli s onog pada i udarca. Mora da je ostala masnica. Gadno. But then again, I wouldn't mind checking it out.", sa smješkom kaže. "Check šta out? Moju masnicu?", naivno pitam. I naravno, čim provalim glupost, sine mi na što je zapravo mislio. "Ahaha, kužim. Pad na gluzicu, masnica na guzici, check out moju guzicu... hehe, jesam i ja blesava... Pa uvijek se možemo nešto dogovoriti po tom pitanju.", odgovaram mu s blesavim smješkom. Kako sam loša u ovome. Flert nikada nije bio moja jača strana. Zato i jesam sama. "Što kažeš na to da ponovimo ovu kavu sutra? Isto vrijeme, isto mjesto? Samo ćemo pad probati izbjeć ovaj put...", pita on mene. "Ha? Da, da, naravno. Može.", odgovaram pomalo odsutno, razmišljajući o tome hoće li napokon doći do tog trenutka, hoće li me poljubiti ili će glumiti gentlemana i okrenuti se i otići. "Pa, onda je to to, vidimo se sutra." Stoji i gleda me. Gleda me duboko u oči. "Da. Vidimo se.", odgovaram i gledam i ja njega. "Aha...", kaže i polako se naginje prema meni. Zatvaram oči i osjećam njegove usnice kako polako dodiruju moje. Ne razmišljam ni o čemu, ništa osim nas dvoje i tog poljupca na svijetu ne postoji. Savršeni trenutak.

Čujem muko zujanje motora u daljini. Je li to on? Dižem se s kreveta, omatajući tijelo plahtom na kojoj sam do prije nekoliko sekundi ležala. Pokušavam vidjeti kroz prozor tko stiže. Ali nema ničeg, ništa se ne vidi.

"Sječaš se dana kad smo se upoznali?", pita me. Ležimo na njegovu krevetu i gledajući bijeli strop izmjenjujemo nepovezane misli. "Naravno. Ja, dama u nevolji na onom ledu... a ti, moj princ na bijelom konju haha", odgovaram mu. "Ne, ne mislim na to. Mislim, kad smo se upoznali? Prvi puta upoznali?" "Ajme, da, zaboravila sam na to. Davno je to bilo... Šta s tim?", pitam ga. "Pa ništa... samo... tko bi onda rekao da ćemo jednoga dana završiti ovako...", pomalo sanjarskim tonom odgovara. "Ma kako to završiti?", bezveze pitam jer ne znam što bih drugo rekla. "Pa ovako, ti i ja, zajedno, na mom krevetu... tko zna što je tu sve bilo... ili što će tek biti!", namiguje mi. Nježno me ljubi. Otkopčava mi košulju. Skidam mu majicu. Poljupcima mi miluje vrat. Otkopčava gumb na mojim trapericama. "Hej, hej, stani!", govorim. "Ma daj, nema stajanja. Presexy si mi, mala.", sa smješkom odgovara. "Nemoj, ozbiljna sam. Nisam spremna za to." "Ok, ako nisi spremna, čekat ćemo...", kaže. "Volim te!", govorim mu. "I ja tebe, mala, i ja tebe."

Zvuk je sve glasniji i glasniji. Približava se kolibi. Obrisi motora naziru se kroz sivilo zamazanog prozora. Čvrsto stišćem plahtu oko sebe i pogledom tražim odjeću po sobi. Nema je. Nestala. Gdje je? Ponovo gledam kroz prozor. On je. Polako silazi s motora i skida kacigu. Vadi nešto iz džepa. Ali, što mu je to? Je li to... ma ne. Nemoguće. Što će mu to?

"I'm a little pea, I love the sky and the trees..."
Tko to zove tako rano ujutro? Zatvorenih očiju rukom tražim mobitel po ormariću. "Halo?"
"Hej, mala, ja sam. Si budna?"
"Da, naravno. Reci..."
"Pa mislio sam da bi mogli malo van, u prirodu, proslavit prvi ljetni dan?"
"Ej, pa znaš da moram na faks danas... ali možemo navečer negdje. Si za?"
"Ha? Aha, pa dobro, ako ne možeš sada... ok onda, vidimo se navečer."

Laganim koracima napreduje prema vratima kolibe. Stao je. Gleda oko sebe. "Mala, si tu?", viče. Šutim. Ne mogu se natjerati da progovorim. Gledam oko sebe po kolibici, tražim mjesto gdje se mogu sakriti. Nema. Nema ničega. On ponovno viče: "Ej, pa di si? Daj, javi se!"
Steže pištolj u ruci i sigurnim korakom pomiče se s mjesta i sve je bliže vratima.

Zvono.
"Ok je, za mene je!", vičem svojima dok trčim po stepenicama prema vratima. Nisam ga vidjela dugo... predugo... Otvaram vrata. Evo ga. Lagano me ljubi za pozdrav. "Spremna?", pita. "Evo, samo da uzmem jaknu.", odgovaram dok rukom posežem prema vješalici. "Izgledaš mi super, mala. Sve to za mene?" Smijem se. "Naravno." Izlazimo iz kuće, sjedamo na motor. Daje mi kacigu. Krećemo. Odjednom se zaustavljamo usred ničega. "Pripremio sam nam nešto posebno večeras.", kaže i silazi motora. Silazim i ja. Vodi me puteljkom do livade na kojoj je pripremljen pravi mali piknik - dekica usred trave, svijeće, jagode i šampanjac. Sjedamo. Prolazi sat, prolaze dva. Osjećam da sam popila previše. "Mislim da je to to, Ovo je ta noć.", govorim mu i iznenađujem sama sebe. "Jesi sigurna?", pita. "Da, potpuno."
Prepuštamo se jedno drugome pod zvjezdanim nebom...

Uz glasan udarac otvara vrata. "Gdje si kad te zovem?!?"
"Hej, ovdje sam, šta je bilo?" Izbjegavam ga pogledati. Bojim se.
"Zvao sam te.", kaže.
"Ozbiljno, nisam ništa čula. Tražila sam odjeću, si je vidio gdje?", lažem.
"Stani malo. Pogledaj me. U čemu je problem, vidio sam da me gledaš kroz prozor. Jel sve ok?", pita on mene.
"Kako me možeš pitati tako nešto? KAKO? Probudila sam se ovdje, ni sama ne znam gdje sam, glava me boli, puca, odjeće mi nema, ti imaš pištolj. Bojim se. Jako se bojim.", počinjem plakati.
"Znači, vidjela si to..."
"Da, vidjela sam! Što će ti to? Što ćeš mi učiniti?", od straha upitam. Podižem pogled i gledam ga u oči.
Tuga i strah u njegovim očima.
"Što se dogodilo?", pitam ga, sada u strahu od onoga što se već moglo dogoditi, ne razmišljajući o onome što se tek može.
"Ubio sam ga."
"Koga?", upitam. I još jednom, čim postavim pitanje i sama postajem svjesna odgovora.

Noć.
Ležim na krevetu, gledam u strop, slušam nadrealne zvukove Johna Frusciantea koji do mene dopiru iz zvučnika. Zapravo ne razmišljam ni o čemu. Meditiram.
Čujem lagano kuckanje po prozoru sobe. Dižem se i palim svjetlo. Provirujem glavu iza zavjese. On. Stoji na cesti skriven u mraku i baca kamenčiće na moj prozor. Samo, nešto je čudno. Njegovo lice. Iskrivljeno od boli, od tuge. Trčim van, njemu u susret. Bacam se njemu oko vrata i pitam: "Što se dogodilo?" On plače. "Moja sestra. U bolnici je. Jako je loše. Onaj gad je zaslužan za to.", kroz suze odgovara. "Ljubavi...", govorim mu u nedostatku bolje, utješnije stvari za reći. Uostalom, nekada šutnja govori više od tisuću riječi. Čvrsto ga grlim i tješim svojom pojavom, toplinom svoga tjela, mirisom svoje kože. Prestaje plakati. "Kunem ti se da ću mu se osvetiti za ovo."

"Njega... jasno mi je. Ali, kako? Kada?", pitam.
"Jučer... zato si ovdje, doveo sam te kako ne bi bila u opasnosti... previše te volim da bih riskirao da ti se išta dogodi. Oprosti zbog odjeće, ostala je na livadi. Nisam mogao gubiti vrijeme, on je dolazio. Zvao je ranije i rekao sam mu da dođe. A kada je došao... Nisam ga htio ubiti, kunem ti se da nisam...", suze mu klize niz obraze.
"Vjerujem ti.", iskreno odgovaram i unatoč svemu osjećam se potpuno zaštićeno i sigurno.
Grlim ga čvrsto i još jednom pokušavam samom svojom pojavom uliti utjehu i sigurnost.
"Ništa se ne brini. Bit će sve u redu. Sve će biti u redu."